Sredinom 1950-ih. obična domaćica sa farme Ema Gejtvud (kasnije poznatija kao baka Ema) iz Ohaja pročitala je u časopisu Nacionalna Geografija o Apalačkoj stazi, složenom pješačkom maršutu dužine 3500 kilometara.
Ona je tog dana rekla djeci i unucima da ide malo da prošeta. Uzela je sa sobom samo neophodne sitnice, inače oni bi posumnjali da odlazi negde daleko i na dugo i počeli bi je odgovarati. Gde je njihova majka i baka bila saznali su tek iz novina.
Do tada samo petoro spremnih muškaraca uspjelo je da pređe cijelu stazu za jednu sezonu. 68- godišnja žena, majka 11 djece, baka za 23 unuka i prababa za 30 praunuka nije dugo razmišljala i rješila je da testira svoju silu i volju i uputila se na put.
Poslije 142 dana i minus 15kg, baka Ema je uspješno došla do posljednje tačke maršuta, bez treninga, bez specijalne opreme, umjesto specijalne obuće ona je bila u običnim patikama, umjesto vreće za spavanje i šatora ona je imala zavjesu za tuš kadu i staro vojničko ćebe. Spisak stvari koje je ona nosila sa sobom je bio: Jakna, džemper, šal, kapa, sapun, peškir, flasteri, antiseptik, mala šolja i čajna kašičica, dvije plastične flaše za vodu, lampa, šibice i švajcarski nožić. Sve to je njoj stalo u improvizovanu torbu (preko ramena). Nije imala ni kartu, ni kompas, ni vodič. Od hrane je ponijela sa sobom samo malo sira i oraha, ostalu hranu je sama nalazila u šumi.
I to je bio samo početak, baka Ema je prošla tu istu stazu poslije 5 godina još jedanput, a onda se prošetala i još jednom ali ovaj put je imala već 75 godina. Poslije toga je učestvovala u raznim mnogodnevnim pješačkim turama preko planina u Americi, i uvjek je pješačila sama i sa minimum stvari. Prosječno je pješačila oko 35km.
Krajem 60-ih baka Ema postaje idol mnogih pješe-turista i od nje se razvija novi vid turuzma “laki turizam” gdje se koristi i nosi samo ono bez čega se ne može.
Svoju popularnost baka Ema je iskoristila tako što je držala antiratne lekcije i intervjue. Ona je za sebe govorila da je svjetski hodočasnik. Sve svoje poduhvate je izvršila bez bilo kakve finansijske i organizacione pomoći, sve što joj je trebalo dobijala je od slučajnih prolaznika.
“Kratka šetnja” baka Eme je tako trajala skoro 20 godina. Sve te godine ona je pokazivala da je za sreću potrebno vrlo malo. Uz pomoć vjere u sebe, pozitivan odnos ka prirodi i ljubavi ka drugim ljudima ona je uspjevala da prevali hiljade i hiljade kilometara. Njena avantura se završila tako kako je i počela, neočekivano. Poginula je u saobraćajnoj nesreći u 85. godini.
Baka Ema je govorila da nalepša stvar na svetu koju svaki čovek može da radi to je da pješači.
Izvor fotografije: Wikipedia.
