Home Društvo Kalinovik – najusamljenija varošica

Kalinovik – najusamljenija varošica

0

Do Foče je 54, do Sarajeva 63 kilometra, a do Gacka i Nevesinja, preko brda, dijelom i makadamom, još koji kilometar više. To je Kalinovik, daleko od svega i svih, najusamljenija varošica u Bosni i Hercegovini, a meni izgleda – i na cijelom svijetu.

U Kalinovik se ne može doći usput, niti kroz gradić proći. Nakon što se preko mosta nad Bistricom skrene s ceste Sarajevo – Foča, slijedi vijuganje uzbrdo, do najviše tačke, a onda blagi pad te, potom, kilometri bezljudne „pustinje“, što ju je Bog, Svemir, ko li, za razliku od prave, saharske ili slične, obilato i neštedimice uresio prekrasnim vidokruzima. Promiču kamenita brda, prošarana zmijolikim stazama što se stapaju s nebosklonom, a zavidne vrtače tužno prizivaju ljudski korak. Da ljudi negdje okolo, skrivenih u sjenovitim uvalama, ipak ima, pokazuju krda krava na cesti. Nije da je možda ne bi, samo da ih ima, prelazile na pješačkim prijelazima, a ovako im je orijentir bijela linija na asfaltu i nekako im najdraže njome, makar vozači morali prebaciti u prvu brzinu i, uz povremeno kočenje, krivudati kako bi ih izbjegli. Nema druge nego da se neko opako našalio s njima i slagao im da je Kalinovik u Indiji.

Tabli s nazivima naselja uglavnom nema pa kad naiđem na krajputaš što priča kako je „oktobra 1941. godine u ovom selu izabran prvi narodnooslobodilački odbor“, i dalje ne znam u kojem selu se to dogodilo. Okolni kućerci i štale mrtve, nigdje nikog da pitam.

Život je bivša imenica i u nekoj i nekadašnjoj tvornici koji kilometar dalje. Žuta ograda nagnuta i povaljana, unutra krš, stameno se drži samo jedan dimnjak, dok drugi prijeti da će uskoro zasvagda zaleći u travu.

U nekadašnjoj vojarni Jugoslavenske narodne armije nekad je svakodnevno i svakonoćno bilo živo. Pamte je i mnogi koji su po okolnim brdima sudjelovali u vojnim vježbama. Kad usred ljeta ideš na vježbu u Kalinovik, na poligon Meka brda, u ono doba drugi najveći u Evropi i četvrti u svijetu, ponesi šinjel, tako je redovito glasio savjet onima koji bi dobili poziv. I smatraj se, ko zna zbog čega, kažnjenim, da nisi, zapala bi te vježba u kakvom pitomijem kraju. Nadmorska visina Kalinovika je čak 1070 metara, a klima planinska, s kratkim ljetima s puno padavina i dugim hladnim zimama. Tako pročitah i nemam nimalo razloga ne vjerovati. Kapije s dvaju ulaza u vojarnu odnesene, nema okolo ni ograde, a bilo je, stražarska kućica u neredu, kao i zgrade, između kojih također pasu krave. Jedna od zgrada ima nov krov pa ne zalazim daleko, ko zna šta je, bolje je ne zavlačiti nos gdje ne treba.

U produžetku je partizansko groblje. Čitava ograda svježe obojena, i to – neobično – u narančasto, ali je nekom očito zasmetalo pa je izvalio vratnice iz ležišta, a još neko je naložio vatru i, biće, bacio se na roštiljanje. Natpis na spomen-kosturnici, po kojoj su razasute krhotine zelenog stakla, toliko je izblijedio da se neke riječi ne mogu dešifrirati, ali su u njoj, ako sam dobro razumio, pokopani posmrtni ostaci 934 poginula borca. Mogao je onaj ko se potrudio oko bojenja ograde obojiti i slova.

I evo ga, Kalinovik, skutren u okrugloj rupi i tako koliko-toliko zaštićen od mrzlih planinskih vjetrova. Jedna ulica vijuga s kraja na kraj, prazna, niko da se pojavi da mi fotografija bude življa; sporedne su sokačići, uglavnom slijepi. Na ulazu u gradić mimoilazim se s grupicom bajkera; ovdje je za njih idealno, pustopoljina kud god okreneš, policija, koliko se sjećam, nije naopaka, pušta, jedino trebaju paziti da se u svojoj vječitoj jurnjavi u kakvoj oštroj krivini ne nabiju na kravlje rogove.

Ako se neka točka u Kalinoviku može nazvati centrom, onda je to prostor ispred spomenika poginulim borcima Vojske Republike Srpske, pomalo preglomaznog za jedno ovako malo mjesto. Četiri stilizirana ćirilična S pridržavaju najveću šapku kakvu su nisili oficiri VRS koju ikad vidjeh, a imena 160 poginulih boraca nanizana su na dvjema trokutastim mramornim plohama s velikim krstom u sredini. Između više natpisa na spomeniku u oči mi upadaju stihovi pjesme Rajka Petrova Noga: Nek pada snijeg Gospode; dosta je onaj stih „…spavajte moji umrli bez groba i bez biljega / neka vas vjetar zagrli, zavije pokrov od snijega…“ da pjesma bude primjenjiva za svaki sličan spomenik.

Na spomenički kompleks se nadovezuje mali park, a preko puta su mala prodavaonica i ista takva kafana, u čijoj bašti me kavom časte trojica koji prije toga pozorno prate svaki moj snimak. Inače je glavno mjesto za ovdašnju gospodu hotel „Moskva“, ali je, evo – biće da gospode ponestaje – zatvoren. Trojica djeluju pomalo zabrinuto glede toga šta ću napisati o njihovom gradiću i oprezno mi sugeriraju da, ako vidim štošta ružno ili naopako, sve to malo ublažim i uljepšam. Odoše potom za poslom, renoviraju neku zgradu u jednom od sokačića, a ja se divim jednoj nevjerojatnoj donaciji: vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Republike Irske te Republike Srpske darovale su Kalinoviku česmu s koritom, onim malim, betonskim, što je na prikući ima svaki iole marljiv seljak. Povirih na net, cijena joj je oko 100 KM, dakle Britanci, Irci i Vlada RS po 33 KM.

Kalinovik, daleko od svega, nije idealno mjesto za život, pa je ljudi, a tako i đaka, sve manje; ima i desetak, možda i više godina otkako pročitah vijesti o poraznom broju kalinovačkih prvačića. To, međutim, nije spriječilo nadležne da školske zgrade napucaju tako da se, ako se škole mogu crvenjeti i stidjeti, ne bi postidjele ni da su se, ovakve kakve su, našle u razvijenim zapadnim državama. Fasade nove, zdrave i oslikane. Ispred Osnovne škole „Ljutica Bogdan“ bista narodnog heroja Miladina Radojevića, komandanta Trebevićkog partizanskog bataljuna, poginulog već u maju 1941., u jednom od neuspješnih pokušaja oslobađanja Kalinovika, a na bočnom zidu slike i po jedan stih Đorđa Sladoja i, opet, Rajka Petrova Noga; usput rečeno, obojica su rodom iz kalinovačkohg kraja. Na fasadi Gimnazije, pak, Nikola Tesla i njegova poznata kako će mu najslađa misao, ako bude imao sreće ostvariti bar neke od svojih ideja, biti to da su djelo jednog Srbina. Uspio je, znamo, i sad, eto, zna cijeli svijet.

Nije u Kalinoviku nestalo ni drugdje uglavnom izumrlog entuzijazma, a to cijenim gledajući desetak, možda i više metara dugu podzidu pored strmenite ceste što vodi prema crkvi. Prirodne ljepote, kosidba, značajnije građevine, utvrda…, sve je oslikano u nizu, i to tako da se – blisko je izrazu naivaca – sasvim uklapa u ambijent.

Preuzeto sa: Bljesak

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Exit mobile version