Vrlo daleko, na samom kraju Rusije, tamo gdje u beskrajnoj tundri počinje novi dan, živi narod Čukči. Oni za sebe kažu da su “pravi ljudi”, ili “luoravetlani” na njihovom jeziku. Život na Čukotki nije lak, no to je pravi život za njih. Čukči koji žive u tundri nomadi su i uzgajivači sobova, a “obalni” su Čukči morski lovci. Ima ih svega oko 16 000 i većinom su nastanjeni na Čukotskom poluotoku. Mnogi se od njih i danas bave istim poslom kojim su se bavili njihovi preci prije sto, dvjesto, pa čak i tristo godina.

Danas njihova profesija i svakodnevica izgledaju pomalo arhaično, ali oni uopšte ne žive u izolaciji od svijeta koji ih okružuje. Koriste savremene mobilne telefone, i notebook računare, te bankovne kartice.

Savremeni nomadi podijeljeni su na brigade, i svaka prelazi s jednog mjesta na drugo, a svoju putanju javljaju rukovodiocima uzgajivačnica sobova.

Postoji samo jedan problem, kažu piloti helikoptera koji ih prate: uzgajivači sobova koriste neke svoje nazive za brda i rijeke, a ne one koji su upisani u geografske karte. Možete nekoliko sati letjeti iznad tundre, a da ne vidite ni čovjeka, ni životinju.

Brigadu čine po tri porodice. Sada su muškarci u tundri, na ispaši sobova, tako da su u nomadskom staništu ostale samo žene, djeca i starci.

Mješovite porodice između etničkih Rusa i Čukča su ovdje česta pojava. Ranije su helikopteri dovozili sve što im je bilo potrebno. Sada mnoge porodice imaju svoja terenska vozila, te sami idu u naselja po namirnice i gorivo. Takođe, ova vozila se koriste i za prevoz djece u školu.

Vjačeslav Viktorov/Roskongress

Porodice tradicionalno žive u velikim jarangama (šatorima) sa ognjištem u sredini, a na ognjištu je čajnik, i pored njega se dimi riba. Na podu su prostrte meke sobove kože, a spavaća soba odvojena je debelom zavjesom. Svuda po podu su produžni kablovi s utičnicama, jer treba nekako napuniti mobilne telefone i ostalu tehniku. U dolini nema signala, pa se onaj ko želi telefonirati mora popeti na brdo. Djeca imaju i autiće i lutke, ali najviše se vole šetati po polju.

Penzija u tundri

Na Čukotki ima 14 opštinskih uzgajivačnica u kojima je zaposleno oko 600 ljudi i ima ukupno 150 000 sobova. Čukči imaju i vlastite sobove, i njih uzgajaju zajedno s opštinskima. Plate im nisu visoke po ovdašnjim mjerilima, manje su od 50 000 rubalja (800 dolara), ali zato postoje određeni benefiti. Na primjer, imaju beneficirani radni staž. Žene mogu otići u penziju kad napune 45, a muškarci 50 godina.

Ja sam ovdje od djetinjstva, i u radnoj knjižici mi piše da sam uzgajivač sobova. Mi uzgajivači predajemo meso, kožu, rogove i paroške mladih sobova. Za to dobijamo platu na karticu. I kad trebamo nešto kupiti, samo damo karticu onome ko ide do naselja.” – kaže jedan od uzgajivača iz naroda Čukči.

Žene Čukča se takođe rade kao uzgajivači sobova. “Danas u tundri imamo svega, imamo agregat, voki-toki, možemo se povezati s našim muškarcima i s drugim brigadama.” – kaže jedna od lokalnih žena. Žene se službeno vode kao uzgajivači sobova, premda se uglavnom bave domaćim poslovima.

Vjačeslav Viktorov/Roskongress

Lovci na morske životinje iz Lorina

Autohtoni žitelji Čukotke spadaju među malobrojne narode svijeta kojima je dozvoljeno živjeti od lova na kitove (pored njih su to još starosjedioci Aljaske, Grenlanda i ostrvljani države Sveti Vincent i Grenadini u Karipskom moru). Određene kvote raspoređene su po zajednicama. Najviše kitova, 40 godišnje, lovi se u nacionalnom selu Lorinu (oko 1500 stanovnika), oko 500 km istočno od Anadira i 150 km zapadno od Aljaske.

Pored kitova, ovdje se love i perajari, tj. nekoliko vrsta morževa i tuljana. Današnji Čukči za lov koriste specijalne motorne čamce. Ti čamci nisu veliki, ali mogu vući i po nekoliko tona. U lovu se koriste ručni harpuni.

Morski lovci su takođe organizvni u brigade i imaju iste plate i benefite kao i uzgajivači sobova. Njihov je posao vrlo opasan. Beringovo more samo je po sebi plahovito, a i životinja može prevrnuti čamac, i onda kolege pritiču u pomoć. Mnogi Čukči ne znaju plivati, iako čitav život provedu na moru. A kako i da nauče kad je ovdje voda cijele godine hladna kao led? Zbog takvih uslova lovci često imaju problema sa zdravljem, ali su do kraja života zaljubljeni u more.

Jedan od lovaca, mladi Čukč Dimitrij kaže: “Ja sam ovdje rođen. Otiskivali smo se u more po svakom vremenu. Tada je bilo jako teško, i sada me neprestano bole noge.”

Turizam na kraju svijeta

Mještani se svim silama trude održati narodne običaje, pričati djeci o kulturi čukotskog naroda, sami prave suvenire i s radošću dočekuju turiste koji dolaze samo tokom ljeta, kada nije baš toliko hladno. U Lorinu se prodaju amajlije, simboli sunca, i tradicionalne dugačke košulje “komlajke”, a takođe izrezbareni ukrasi od morževih kostiju. Sve to prave ovdašnji majstori.

Čukči su ujedno otvoreni i za nove kulturne uticaje s “kontinenta”. Iako Čukči tradicionalno praktikuju šamanske običaje, mnogi od njih su pravoslavci ili praktikuju obje religije. Takođe, brojni su završili visoke škole. Većina ih živi u Autonomnoj oblasti Čukotki, ali neki, naročito visokoobrazovani žive u gradovima susjedne Jakutije, Kamčatke ili u dalekom Habarovsku.

Vicevi

Zanimljiv je podatak da Rusi generalno, naročito je to bilo izraženo za vrijeme sovjetskog perioda, svoje viceve pričaju baš o Čukčima. U ovim vicevima, Čumči su prikazani kao primitivni, necivilizovani i naivni, ali ipak vrlo lukavi i pametni na svoj način.

Foto: Vjačeslav Viktorov/Roskongress

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here