Ostavio nam je divnu poeziju, ali ono „šantićevsko“ što nam je na ovim prostorima najviše nedostajalo posljednjih 30 godina jeste njegov komšijski patriotizam, koji je kao brata gledao svakoga ko sa njim dijeli zemlju i vazduh, bez obzira na to da li je musliman, Hrvat, Jevrej…

Prošle su 102 godina otkako veliki srpski pjesnik i intelektualac Aleksa Šantić nije više među živima, ali njegov duh i dalje živi kroz njegovu vanvremensku poeziju, koja je i u savremenim vremenima našla svoju primjenu – u folk i pop aranžmanima, pretvorena u hitove glasovima popularnih izvođača, od Himze Polovine do Jadranke Stojaković, od „Emine“ do „Što te nema“.

Patriotizam nadilazio nacionalne okvire
Međutim, ono „šantićevsko“ što nam je možda najviše nedostajalo na ovim prostorima posljednjih decenija jeste njegov patriotizam, koji je nadilazio nacionalne okvire. Sa jedne strane nacionalista u najčistijem tumačenju tog pojma, a sa druge čovjek potekao iz multinacionalne sredine, bio je naklonjen i ispunjen dubokim poštovanjem prema nesrpskim etnitetima u Hercegovini i rodnom Mostaru.

Šantić je braćom smatrao sve narode koji su živjeli na ovim prostorima – Hrvate, Bošnjake, Jevreje – težio njihovom oslobođenju i ujedinjenju, i vođen takvom ideologijom napisao je „Ostajte ovdje“, pjesmu–moleban narodu koji je globalna geostrateška pomjeranja osjetio na svojim plećima.

O značaju Šantića kao pjesnika i narodnog tribuna, ali i o tome koliko je nedostatak takvih karaktera bio presudan da narodi koje je on nazivao „braćom“ u posljednjim decenijama iskrvare u krvavom obračunu koji se danas nastavlja drugim sredstvima – mržnjom i nepovjerenjem – svjedoči i njegova poezija.

Rani dani uz Dučića i Ćorovića
Aleksa Šantić pripadao je književnom krugu oko mostarskog lista „Zora“, koji je pokrenuo sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem. Današnji teoretičari književnosti tvrde da njegovu poeziju najbolje razumijemo prateći njegovu biografiju, ispunjenu velikim usponima i padovima, borbama i stalnim odricanjem zarad višeg interesa u koji je gotovo slijepo vjerovao.

Kao rođeni Mostarac, bio je snažno vezan za svoj grad, rijetko ga je napuštao i uvijek mu se vraćao. Iza njega ostale su antologijske pjesme: „Ostajte ovdje“ (1896), „Emina“ (1903), „Veče na školju“ (1904), „Hasanaginica“, „Ne vjeruj“ (1905), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908), „Mi znamo sudbu“ (1907)…

Trgovačka porodica
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. godine i tamo zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posljedica tek ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije.

Kako piše Svetozar Ćorović, bio je „u prvo vrijeme prilično povučen“, vodio je knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Šantić između poezije i društvene borbe
Hrvatski književnik Miljenko Jergović smatra da je Šantić zanimljiva i nedovoljno valorizovana pojava u našoj književnosti:

„Aleksa Šantić je u određenom smislu gotovo zatajena, iz današnje perspektive zaboravljena i skrajnuta pojava. S jedne strane bio je istaknuti srpski pjesnik svoje generacije, živio je, kako bi se reklo, u dalekoj provinciji – ako gledamo iz perspektive Beograda. Bio je ujedno i hercegovački pjesnik i, pored svega, važan po vrsti svog političkog i društvenog angažmana. Ta vrsta angažmana bila je i za ono vrijeme neobična, a pogotovo je neobična za ovo naše vrijeme“, kaže Jergović.

Politička borba protiv žuto-crne monarhije
Godine 1887. Šantić postaje saradnik časopisa „Golub“, zatim „Bosanske vile“, „Nova Zeta“, „Javor“ i „Otadžbina“. Godine 1888. osniva i postaje predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“, koje za cilj ima njegovanje pjesme i razvijanje nacionalne svijesti. Izabran je i za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora „Prosvjete“.

Kada je 1896. godine pokrenuta „Zora“, bio je jedan od njenih prvih urednika.

Tri sedmice u inostranstvu
U Ženevu je otišao 1902. godine, ali je tamo izdržao jedva tri sedmice. U naivnoj pjesmi „Ja ne mogu ovdje“ iskreno je zapisao da ne može da podnese tuđinu. Godine 1907. Mostar ga je izabrao kao jednog od svoja četiri predstavnika u prvu skupštinu Narodne organizacije.

Tokom aneksione krize, zajedno sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebjegao je u Italiju i stavio se na raspolaganje srpskoj vladi, što je ponovio i 1912. godine, na početku Balkanskog rata. U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti su ga hapsile kao istaknutog srpskog nacionalistu, a kasnije je bio i poslanik u Bosanskom saboru.

(Serbian Times/Alo)